Isidora Sekulić
Život i stvaralaštvo
Рођена је 16. фебруара 1877. године подно Тителског брега, у бачком селу Мошорину код Жабља. Детињство је провела у Земуну,Руми и Новом Саду. Школовала се у Новом Саду (Виша девојачка школа), Сомбору (Српска препарандија) и Будимпешти(Педагогијум). Радила је као наставница у Панчеву, Шапцу и Београду.
До краја, и без остатка, посвећена лепоти смислене речи, књижевница Исидора Секулић је за живота стекла уважење као најобразованија и најумнија Српкиња свога времена. Зналац више језика, и познавалац више култура и подручја уметничког изражавања, Исидора Секулић је као писац, преводилац и тумач књижевних дела понирала у саму суштину српског народног говора и његовог уметничког израза, сматрајући говор и језик културном смотром народа. Писала је о Бранку Радичевићу, Ђури Јакшићу, Лази Костићу, Петру Кочићу, Милану Ракићу, Вељку Петровићу, Иви Андрићу, Момчилу Настасијевићу и другима.
Пензионисана је 1931. године. Изабрана је за дописног члана Српске краљевске академије 16. фебруара 1939, а за редовног члана Српске академије наука 14. новембра 1950, као прва жена академик. Умрла је 5. априла 1958. године у Београду.
Дубоко промишљен и уметнички истанчан њен књижевни, преводилачки и критички израз је празник наше писане речи.
Рођена је 16. фебруара 1877. године подно Тителског брега, у бачком селу Мошорину код Жабља. Детињство је провела у Земуну,Руми и Новом Саду. Школовала се у Новом Саду (Виша девојачка школа), Сомбору (Српска препарандија) и Будимпешти(Педагогијум). Радила је као наставница у Панчеву, Шапцу и Београду.
До краја, и без остатка, посвећена лепоти смислене речи, књижевница Исидора Секулић је за живота стекла уважење као најобразованија и најумнија Српкиња свога времена. Зналац више језика, и познавалац више култура и подручја уметничког изражавања, Исидора Секулић је као писац, преводилац и тумач књижевних дела понирала у саму суштину српског народног говора и његовог уметничког израза, сматрајући говор и језик културном смотром народа. Писала је о Бранку Радичевићу, Ђури Јакшићу, Лази Костићу, Петру Кочићу, Милану Ракићу, Вељку Петровићу, Иви Андрићу, Момчилу Настасијевићу и другима.
Пензионисана је 1931. године. Изабрана је за дописног члана Српске краљевске академије 16. фебруара 1939, а за редовног члана Српске академије наука 14. новембра 1950, као прва жена академик. Умрла је 5. априла 1958. године у Београду.
Дубоко промишљен и уметнички истанчан њен књижевни, преводилачки и критички израз је празник наше писане речи.
“Gospa Nola”
Gospa Nola
Stub porodice, fine o svemu i svima. S obzirom da njena maćeha nije bila zainteresovana za kucne poslove (Italijanka).
Na groblju se dešava “Igra senki”, simbolična slika duša ljudi kojih vise nema, “krsta” – dva groba “krsta”.
Ona brine o usvojenoj deci.
Bila je zaljubljena u sudiju, posebno nakon smrti muža, njena duša i dalje bdi nad dusama drugih ljudi.
“Hranim tela, a ne hranim za dušu” – izlazak I zalazak sunca npr.
Karkter: provost i inat, ozbiljnost, očvekoljublje.
Za života je brinula o tri muža – Srba poslednji muž.
Brinula je o svom ocu, maćehi, sestri,Tomi, usvojenoj deci.
Opis: “muškarac”, ružnjikava, muškobanjasta i sve takve poslove je obavljala.
I ona i sestra su izdale oca jer su ružne, baš zato što ne liče na njega – “sevdalijena suza”. Jedina zajednička crta sa ocem, npr. izdere se na slugu i bukvalno krene da plače, ne pokazuje često svoje emocije zbog zloupotrbe istih!
Poruku koju dobija od roditelja jeste da je ružna, prihvatila je sebe u potpunosti. I ako se udala za bogatog Tomu, ne sređuje se – nosi vojničke čizme, siva suknja, kaputic. Ne ističe ništa ženstveno u sebi, uprava to se dopalo Tomi, iskrenost, poštenje, vrednoća.
Usvaja decu, Hansa (nema) j Luku.
____________________________________________________________________________________
Pripovetka Gospa Nola sažima i opisuje život krepke, kršne žene, Nole poreklom iz Hercegovine. Još u ranoj mladosti, gospa Nola se izdvajala od ostalih devojaka po svom fizičkom izgledu. Bila je muškobanjasta, pomagala ocu i družila se sa muškarcima, kojima je bila najbolja prijateljica. Svog muža Tošu je očarala svojim stavom i karakterom, i zato ju je oženio. Kada se udala nije se uopšte promenila. I dalje je bila skromna, ozbiljna, stabilna, istinoljubiva, ali postala je još vrednija i plemenitija. Pomagala je crkvi, sirotinji, svojim radnicima.
Gospođa Nola nije mogla da se ostvari, ali zato se trudila da pomogne drugima i njihov život učini srećnijim. Pošto nije imala dece, odgajala je tuđu, nezbrinutu decu. Ona im je omogućila sve i brinula se za njih kao da su joj rođeni. Taj njen trud se nije isplatio. Nijedno od njene posvojčadi nije pronašlo svoj pravi životni put i postiglo nešto u životu. Samo je Švaba Hans koga je ona skoro protiv volje prihvatila, iako najslabiji, najneugledniji među njima, iako je od svih najmanje obećavao, samo je on našao svoj put i postao nešto. Nije se ni isplatilo ni sve što je činila u životu da bi porodicu svog muža spasila od neizbežne propasti. Svoj život je posvetila drugima i proživela ga za njih, ali joj niko nije vratio istom merom i niko se nije žrtvovao za nju.
Pripovetka Gospa Nola Isidore Sekulić govori o promašenosti života, ali ipak ne odzvanja fatalistički, već iskreno humanistički. Ona govori o prolaznosti koja ne može da poštedi nikoga, pa ni takve jake ličnosti, kao što je bila gospa Nola. Priča o gospa Noli je uvek aktuelna, jer govori o večnim temama, o čoveku i životu uopšte.
http://www.scribd.com/doc/55475702/%D0%93%D0%9E%D0%A1%D0%9F%D0%90-%D0%9D%D0%9E%D0%9B%D0%90
Stub porodice, fine o svemu i svima. S obzirom da njena maćeha nije bila zainteresovana za kucne poslove (Italijanka).
Na groblju se dešava “Igra senki”, simbolična slika duša ljudi kojih vise nema, “krsta” – dva groba “krsta”.
Ona brine o usvojenoj deci.
Bila je zaljubljena u sudiju, posebno nakon smrti muža, njena duša i dalje bdi nad dusama drugih ljudi.
“Hranim tela, a ne hranim za dušu” – izlazak I zalazak sunca npr.
Karkter: provost i inat, ozbiljnost, očvekoljublje.
Za života je brinula o tri muža – Srba poslednji muž.
Brinula je o svom ocu, maćehi, sestri,Tomi, usvojenoj deci.
Opis: “muškarac”, ružnjikava, muškobanjasta i sve takve poslove je obavljala.
I ona i sestra su izdale oca jer su ružne, baš zato što ne liče na njega – “sevdalijena suza”. Jedina zajednička crta sa ocem, npr. izdere se na slugu i bukvalno krene da plače, ne pokazuje često svoje emocije zbog zloupotrbe istih!
Poruku koju dobija od roditelja jeste da je ružna, prihvatila je sebe u potpunosti. I ako se udala za bogatog Tomu, ne sređuje se – nosi vojničke čizme, siva suknja, kaputic. Ne ističe ništa ženstveno u sebi, uprava to se dopalo Tomi, iskrenost, poštenje, vrednoća.
Usvaja decu, Hansa (nema) j Luku.
____________________________________________________________________________________
Pripovetka Gospa Nola sažima i opisuje život krepke, kršne žene, Nole poreklom iz Hercegovine. Još u ranoj mladosti, gospa Nola se izdvajala od ostalih devojaka po svom fizičkom izgledu. Bila je muškobanjasta, pomagala ocu i družila se sa muškarcima, kojima je bila najbolja prijateljica. Svog muža Tošu je očarala svojim stavom i karakterom, i zato ju je oženio. Kada se udala nije se uopšte promenila. I dalje je bila skromna, ozbiljna, stabilna, istinoljubiva, ali postala je još vrednija i plemenitija. Pomagala je crkvi, sirotinji, svojim radnicima.
Gospođa Nola nije mogla da se ostvari, ali zato se trudila da pomogne drugima i njihov život učini srećnijim. Pošto nije imala dece, odgajala je tuđu, nezbrinutu decu. Ona im je omogućila sve i brinula se za njih kao da su joj rođeni. Taj njen trud se nije isplatio. Nijedno od njene posvojčadi nije pronašlo svoj pravi životni put i postiglo nešto u životu. Samo je Švaba Hans koga je ona skoro protiv volje prihvatila, iako najslabiji, najneugledniji među njima, iako je od svih najmanje obećavao, samo je on našao svoj put i postao nešto. Nije se ni isplatilo ni sve što je činila u životu da bi porodicu svog muža spasila od neizbežne propasti. Svoj život je posvetila drugima i proživela ga za njih, ali joj niko nije vratio istom merom i niko se nije žrtvovao za nju.
Pripovetka Gospa Nola Isidore Sekulić govori o promašenosti života, ali ipak ne odzvanja fatalistički, već iskreno humanistički. Ona govori o prolaznosti koja ne može da poštedi nikoga, pa ni takve jake ličnosti, kao što je bila gospa Nola. Priča o gospa Noli je uvek aktuelna, jer govori o večnim temama, o čoveku i životu uopšte.
http://www.scribd.com/doc/55475702/%D0%93%D0%9E%D0%A1%D0%9F%D0%90-%D0%9D%D0%9E%D0%9B%D0%90